Povijest

UKRATKO O POVIJESTI JAZZ DANCE-A

Prve korijene jazz-dance-a možemo naći u afričko-američkim plemenskim plesovima od početka 19. stoljeća nadalje. Većina osnovnih pokreta nastala je kao prijeko potreban fizičko-psihički ventil za robove. Prevozili su ih brodovima iz Afrike u Ameriku, i dopuštali im da plešu kako bi održali kondiciju za rad. Korake su dalje razrađivali na plantažama američkog Juga, i zbog toga je jazz nastao kao mješavina američke kulture, europskog jig plesa i tradicionalnog afričkog plesa. U ranim 1900.-ima afrički Amerikanci postaju predvodnici socijalnog jazz pokreta. Jazz-dance-a se prvo poistovjećivao sa step plesom (koji se kasnije razvija samostalno), većinom zato što je tradicionalni jazz plesač bio član jazz benda. Vrlo se brzo zaraza tog plesa prenosi i na publiku, čime nastaju plesovi poput Charlestona, Boogie Woogie-a i swinga.

Prvi plesač, poznat oko 1910. godine kao jazz plesač, bio je Joe Frisco, koji je nastupao po vodviljima. U svoju točku ukomponirao je stand-up komediju i neobičan image – plesao je s opuštenim udovima, vrlo blizu tlu, uz obaveznu cigaru u ustima. Jazz muzika inspirirala je neke od prvih dokumentiranih jazz-dance koreografija i time obogatila popis korijena jazz-dance-a – Europa je unijela eleganciju tehnike, Afrika ritam i pokret, a Amerika priliku da se razvije do popularnosti koju uživa danas. Put od plantaža, restorana i noćnih klubova doveo je jazz do plesnih studija. Razvoj novih muzičkih stilova u 1940.-ima dovodi do revolucije ove tehnike, koja postaje ozbiljan konkurent klasičnom baletu na kazališnim daskama, pogotovo na Broadway-u, i u plesnim dvoranama.

Jazz-dance, kao i mnoge druge plesne tehnike, u svojoj osnovi ima baletnu tehniku, koja daje snagu i izdržljivost tijelu, te pritom omogućava plesaču da se s lakoćom posveti stilskom i izvedbenom dijelu plesne uloge. S obzirom da je jazz prepun izolacija, skokova i okreta, prijeko je potrebno dobro utrenirano tijelo. Mnogi se elementi iz klasičnog baleta koriste u treningu jazz-dance-a, neki u originalnoj formi, dok je većina prilagođena atmosferi jazz pokreta.

Jedan od razloga zašto se jazz ravio takvom brzinom bila je i mogućnost improvizacije. Plesači su osnovne jazz korake odvodili u smjeru koje im tijelo nalaže i time razvili svoj stil, koji može varirati od veselog i prpošnog, do tečnog i lirično – melankoličnog.

Katherine Dunham smatra se prvobitnom utemeljiteljicom jazz tehnike, u koju je ukomponirala esenciju karipskog tradicionalnog plesa. Svojim je radom jazz-dance učinila izvedbenom umjetnosti, te mnogima (posebno Alvinu Ailey-u) postala inspiracija za daljnji ravoj.

Titulu «oca jazz tehnike» nosi koreograf i kazališni redatelj Jack Cole, koji je razvio baletne elemente u jazz elemente i osmislio kazališni izražaj, koji je i danas osnova jazz-dance-a. Svojim radom nadahnuo je velikane slijedećih generacija, poput Matta Mattox-a, Bob Fosse-a i Jerome Robbins-a.

Matt Mattox, učenik i suradnik Jacka Cole-a, spojio je njegov tečni, životinjski stil sa svojim odličnim baletnim znanjem, i stvorio jazz tehniku koja je čista, snažna i vrlo izazovna za plesača. Svoje je treninge osmislio tako da su sve vježbe usko povezane sa sekvencama koje se rade na kraju sata. Njegovu koreografsku karijeru nadmašila je plesna, s mnogim glavnim ulogama koje i danas očaravaju.

Jerome Robbins koreograf je poznatog musicala «West Side Story», što je samo jedno od njegovih remek-djela u bogatoj karijeri koreografiranja musicala i klasičnih predstava. Upravo način na koji je ujedinjavao baletni s kazališnim musical pokretom čini ga jedinstvenim i iznimno cijenjenim koreografom.

Zanimljivo je spomenuti i ime Eugena Luigia Facciuta, koji je razvio cijeli novi jazz stil da bi se vratio u formu nakon teške prometne nesreće. Kako bi se nosio s problemima koordinacije, otkrio je i razradio svojstvo opozicije u plesu (visoko podizanje peta od poda zahtjeva guranje poda nožnim prstima da bi bilo još više, posezanje lijeve ruke ulijevo zahtjeva ekstenziju tijela udesno i slično), što je postalo jedno od osnovnih principa plesnih tehnika uopće.

Bob Fosse obilježio je jazz-dance u drugoj polovici 20. stoljeća. Iz nemogućnosti da se kao mladi plesač prilagodi rigoroznim zahtjevima klasičnog baleta, Fosse je u svoje koreografije ubacivao pozicije okrenute na unutrašnju stranu, pogrbljena ramena i burlesknu senzualnost, te time razvio Modern Jazz. Neumorno je radio kao filmski i kazališni koreograf, redatelj i pisac. Prepoznatljiv je po upotrebi šešira, štapova i stolaca. Jedan od uzora bio mu je i Fred Astaire. Samo neki od poznatih musicala koje je postavio su «Chicago», «Cabaret» i «The Pajama Games».

Alvin Ailey, osnivač «Alvin Ailey American Dance Theater»-a, jedan je od najpoznatijih koreografa današnjice. Njegova socijalna osviještenost donijela je kompaniji naziv svjetskog kulturnog ambasadora. U koreografijama je kombinirao balet, moderni ples, jazz i afrički ples, te stvorio specifičan prepoznatljiv stil, koji se njemu u čast i dalje njeguje i razvija.

Današnji stil jazza ima širok raspon zbog mnogih utjecaja drugih plesnih izričaja. Ostaje neizbježan sastavni dio u koreografijama video spotova i musicala, gdje se kombinira s raznim stilovima (hip hop, balet, suvremeni ples, lirični ples…). Svaki se od njih i dalje temelji na vještini izvođenja okreta, padova i skokova, ali je i svaki za sebe izrazito individualan. Jedna od važnih kvaliteta jazz-dance-a jest da uspijeva biti vrlo prilagodljiv vremenu i karakteristikama određenog doba, a istovremeno zadržava snažnu konzistentu podlogu, vještinu vrijednu divljenja.